Našu kuću smo pokazali ukupno 16 puta. Tako da na kraju moramo biti stari profesionalci u tome.
Isprva nismo imali pojma što radimo. Mislim naravno mi:
- čistio kuću kao bijesan (usisao, obrisao prašinu itd.)
- pokupio sve igračke za pse i bebe
- upalio sva svjetla tako da je sve izgledalo vedro i gostoljubivo
- prethodno ispekla nešto ukusno (da bi mirisalo kako izgleda)
- maknuo dasku za rezanje i kuhinjsku krpu s pulta u kuhinji tako da je bilo više izloženog granita
- uklonio prostirku za kupanje u punoj kupaonici (kako bi pokazao više kamenih podnih pločica)
- ulaštio sve slavine i armature da zasjaju (vodene tragove lako je obrisati)
- pospremili ugradbene ormare naše spavaće sobe (pošto smo ormare i okvir kreveta nudili uz prodaju kuće, htjeli smo da budu uredni kad ljudi čačkaju okolo)
- ispraznili smeće i reciklirali
- provjerio jesu li svi poklopci zahoda spušteni
- raznio prilaz, prednji trijem i terasu (tako da žirevi i zalutalo lišće nisu sabotirali našu žalbu na pločnik)
- otključao zasebna ulazna podrumska vrata (kako bi ljudi lakše ulazili i izlazili)
Sve su te stvari bile u redu i zgodne, ali mi zapravo nismo uspjeli pokazati svoju kuću na najprofesionalniji način prvih nekoliko puta kada smo je isprobali. Što je bila šteta jer je bilo posebno važno jer smo pokušavali prodati našu kuću po vlasniku. Ozbiljno, bili smo ludi. Dopustite mi da vam naslikam sliku: zvono bi zvonilo i Burger bi lajao pet minuta dok sam ja držala bebu i pjevala joj dok sam puštala ljude unutra i pokušavala utišati Burgera. Tada bi John ponudio ljudima da ih obiđe dok je u pozadini nastajao kaos pasa i beba. Nije ni čudo da su prva dva prikazivanja bila krah.
Ali u pokušaju broj tri postali smo malo pametniji. Naučili smo da je prava stvar jedna jedina osoba koja radi na svakoj izložbi (bez pasa/beba u pozadini) – dovraga, možda bismo čak mogli nekoga uvjeriti da smo bili trgovci nekretninama u prošlom životu. Pa sam povjerio prikaze Johnu jer je on osoba koja je više orijentirana na detalje i datume (zapravo se sjeća mjeseca kada smo dobili nove prozore i kada smo zadnji put servisirali grijanje, ventilaciju i ventilaciju), dok smo se Burger, Clara i ja sklonili iz kuće na ugodan boravak. duga šetnja po susjedstvu prije nego što je zazvonilo na vratima. Mogu li samo reći da sam smršavio gotovo pet kilograma zahvaljujući svom tom hodanju? Pa, to i možda malo stresa oko kuće na prodaju. Šesnaest prikazivanja možda ne zvuči puno, ali nama se tako činilo! Pogotovo kada smo prije dvije nedjelje dosegnuli rekord svih vremena od četiri prikazivanja u jednom danu. Da, to je puno hodanja.
Ali kamo kučić, grah i ja idemo ako vani pada kiša? Evo gdje smo postali kreativni. John je smislio ideju parkiranja našeg automobila nekoliko kuća niže. Na taj način Clara, Burger i ja mogli smo se družiti u toploj suhoj Altimi dok je John radio svoju čaroliju pokazivanja kuće (i čak se ljuljati uz radio i odobravati komentare putem iPhonea dok smo mi bili tu). Zvuči pomalo depresivno, ali zapravo je bilo prilično urnebesno. Zapravo sam snimio ove slike kako bih dokumentirao dobro vrijeme koje su svi proveli. Prvo, moji su klinci uživali dijeleći moje krilo:
A Clara se malo zabavila s granola pločicom koju sam pronašao na srednjoj konzoli (omot je ispuštao zvuk škripanja poput zvečke)…
Također sam naučio da ključevi mogu zamijeniti igračke u maloj mjeri (znate da volim raditi s onim što imam).
Osim toga, Clara je drijemanjem zaradila sveučilišno pismo. Pogledajte je samo kako sjedi na vozačkom mjestu.
Dakle, ukratko, bili smo jako sretni što imamo toliko interesa za naš dom i uskoro ćemo podijeliti sve trikove i savjete za prodaju od strane vlasnika koje smo usput pokupili (što se tiče marketinga, dobivanja promet, i sav taj jazz). Do tada se Clara, Burger i ja mogu naći kako se družimo u autu. Znate, za stara vremena.
